My world stands alone, so blue
My poems and novels
Home | About me | Rex, the joy of my life | Friends | Chow-chow | Navy Blue And Gold | My poems and novels | Miscellaneous photos | Four Aces | Lyrics | Links | Guestbook | Contact Me | Sitemap

Following the Battle at Wolf 359
 
Heart that loves always has its doubts
And even before he told me, the silence spoke to me
Now I wonder if he would ever hear me
Wailing in the wind
Howling at the moon
Crying in the rain

Deceit

 

It's the heart of the summer, heavy and humid

And the brass band is playing Bourbon Street March

Somewhere down the alleyway

I'm not here and not even close to this place

It's me in that letter you're holding in your hands

All the lies I've told you and a clear plain truth

About how love makes us fools

I knew the day would come, yet I hoped for delay

And love just creeped into this dark heart of mine

Who could resist your sweet smile anyway

Or those eyes like fawn's

There'd be no forgiveness, the betrayal is too much

Still I don't know why I did what I've done

Revenge never brought no good to anyone

Least not to me

When I close my eyes, I can see your lips moving

As youre reading the words written on the paper stained with tears

Oh, and maybe, is there a tear in your eyes

As you're beginning to understand and realize

How it all drove me crazy

Your hands are probably trembling and you can't believe it

But everything in you is screaming with pain and

Lets you know only truth hurts so much

Like song in the wind our love fades away

Honey, this is not something I want to survive

 

Breaking Up

 

I just hope it won't rain today

The snow would be more appropriate

To cover all the memories of the good times we had

Our loving paths will never cross again

This bloodless battle of pain and anger

Will lead us all the way to the bitter end

Things are not strictly black and white

And I can't live no more in your haunted heart

One of us will walk away a winner

And there always has to be a loser

Excerpts from my novel Ties Of Blood And Water
 

Sto reci nego: mrzim Columbus. Mrzim ga iz dna duse: njegove tmurne i kisne dane, industrijske zone, visoke sive zgrade koje zaklanjaju nebo i zbog kojih se osjecam kao neko bice nize rase, zauvijek osudjeno na puzanje po asfaltu. Zelim otici. Naci bolje mjesto za zivot. Mislim da cu inace poludjeti i posve prolupati, izgubiti i ovo malo zdravog razuma sto ga imam, samo ako jos koji dan budem morala ostati ovdje, u kavezu kojim smo se ogradili i John i ja, oboje iz svojih razloga. A opet, bila sam takva prokleta kukavica i beskicmenjak da sam se bojala otici tek tako i unistiti ono sto sam stvarala pune dvije godine, mozda i par mjeseci vise. Morat cu otici, i to vrlo skoro, jer mi se cini da cu umrijeti ako jos neko vrijeme budem sputana ljubavlju koje vise nema. Prokleta sam, znam. Citav svoj zivot vezujem uz muskarce i iako mi to nikad nije donijelo niceg dobrog, i dalje srljam kao slijepa budala i dopustam da mi oni lome srce. Mozda ce ovaj put situacija biti malcice drugacija. Ja cu slomiti necije srce i otici cu odavde kao pobjednica. A nadam se da ce mi novi zivot donijeti vise zadovoljstva, a manje frustracija.

 

Veci dio novca sam poslala u Europu, a ostatak sam zadrzala za sebe, posto mi je na pamet pala prilicno smiona ideja da ostanem godinu-dvije i prokrstarim i upoznam svoju dragu domovinu. Htjela sam uzivati u carima neceg novog, u ovom slucaju u carima americkog nacina zivota koji je bio posve drugaciji od europskog. Europa mi je nedostajala, naravno, ceznula sam za njenim profinjenim i starinskim sarmom, ali znatizelja je pobijedila. Ni u snu se nisam nadala da ce se moje istrazivacko lutanje pretvoriti u krvavu borbu za opstanak. Da sam samo i naslutila, vratila bih se svojima podvita repa, ovako, bila sam mlada, neustrasiva i besmrtna.

Isprva sam se odlucila skrasiti na Istocnoj obali, u Jacksonvilleu, North Carolina, gradu na samoj obali. Oduvijek sam voljela more, beskraj sivoplave pucine i nemjerljive, tajnovite dubine, zahvaljujuci mornarici, uz koju sam odrasla. Ipak, nakon sto sam jedne godine nesmotreno dopustila da me odvedu u kino gledati Jaws, vise nista nije bilo isto, nije bilo one potpune slobode: ona je postala sputana mrvicom straha.

 

Cesta je bila prilicno uska, mracna i jedva prohodna i Mercury je neprestano bio siban vecim ili manjim granama okolnog drveca koje se prijeteci naginjalo nad cestom i tek ponegdje propustalo zrake sunca. Konacno sam stigla. Nedostaje samo horda pobjesnjelih Indijanaca na konjima, ali to nisam docekala. Vozeci se tako pustom cestom oko koje se zbijala gusta suma, pocela sam osjecati strah od susreta s nepoznatim. Pitala sam se hocu li moci izdrzati tisinu i izoliranost ovog rezervata. Hocu li, poput svih novih, nestalnih elemenata, u njihov zivot unijeti kaos? Pustolovno mi je raspolozenje malo splasnulo, ali tada, nakon jednog ostrog zavoja, uslijedila je nagla nizbrdica na kojoj sam se zaustavila i odatle se naselje vidjelo kao na dlanu, u dolini ispod mene. Ostala sam oduzeta ljepotom koja mi se ukazala. Tiho, mirno mjesto, odsjeceno od svijeta, ali ne toliko da bi bilo primitivno. Mjesto gdje bih se mogla osjecati sigurnom.

Glupo od mene, jasno, ali ocekivala sam u najmanju ruku satore, no naselje su sacinjavale prekrasne brvnare, neke djelomicno skrivene bujnom crnogoricnom vegetacijom. A oko njih, brda i nepregledna suma. Nekoc sam s Dougom provela par dana u usamljenoj brvnari u planinama Virginije, nekoliko divnih dana ispunjenih osamom i romantikom, i otada sam beznadno zaljubljena u takve kucice, u njihovu toplinu i udobnost, u drvo koje jos dise i govori kao i dok je zivo treperilo u sumi na vjetru, i u ljubav koja bukti kao vatra u kaminu.

Zalim sto nemam dara za slikarstvo, jer se sva ova ljepota niposto ne moze docarati pisanom rijecju, ipak, malo bi koji umjetnik uspio pogoditi boje i igru svjetla i sjene i dati brdima i sumi onaj prijeteci i zlokoban dojam koji izaziva strahopostovanje i privlaci avanturiste.

Ugodno izmorena, zaspala sam gotovo odmah. Probudila sam se sat vremena kasnije, oko ponoci, naoko bez razloga, ali relativno odmorna i nimalo pospana. Htjela sam ustati i potraziti kakvu knjigu, ali bilo mi je lijeno, pa sam samo tako lezala u mraku i osluskivala nocnu tisinu, nicim poremecenu, tako da sam se preplasila kad je negdje u daljini iznenada odjeknuo pseci lavez. I na ovo ce se trebati naviknuti. U gradu sam se morala naviknuti na zvukove prometa, a ovdje na zivotinje. A kada sam cula pjesmu, prvo sam pomislila da me moja cula varaju, i odmah sam ustala, stala pokraj prozora i bolje oslusnula, a nocni vjetric je do mene donio jasan, i  nesumnjivo muski glas.

Minutes of misery drag through hours of memories

Past the voice that swears theyre not true

It keeps avoiding, denying, oh, but mostly just lying

About the time that Ill spend missing you

Winters come a-crawling

After fall left me calling

For an end to what spring put me through

Cause summers only blessing

Had been the warm breeze caressing

All the time that I spent missing you

Slusala sam, opcarana. Da je pjevao citavu noc, ne bih ni oka sklopila, samo bih sutjela i uzivala u nadnaravnoj ljepoti pjesme i neobicnom okruzenju. Je li to Dwight? Je li on ta progonjena dusa koja obilazi nocu poput vilenjaka i oplakuje izgubljenu ljubav? Sva sam se najezila slusajuci ga i srce mi se kidalo jer sam slutila da ga na ovaj pjev toliko nalik pjevu umiruceg labuda ne nagoni radost i da je citavo njegovo bice prepuno oziljaka koje mu je zivot nanio. Tada ni sama nisam znala koliko sam bila u pravu, a ako me ikada itko bude pitao kada sam se zaljubila u njega, znat cu mu reci da se to dogodilo bas ove noci, cak i prije nego sto sam ga uopce vidjela.

Kada je njegov glas uminuo i rasplinuo se negdje pod zvjezdanim nebom, jedva sam se prisilila da se odmaknem od prozora i vratim se u krevet, ne bih li ponovo zaspala, a u glavi mi je neprestano odjekivao njegov zvucan, tugaljiv glas. Winters come a-crawling, after fall left me calling for an end to what spring put me through. A kad sam konacno zaspala, imala sam jednu od svojih vec poslovicnih nocnih mora.

Sanjala sam da lutam mracnom sumom, sama samcata, s teskim teretom straha u zelucu i sputanih nogu, bosih i izranjenih. Tapkam po vlaznoj, bogatoj mahovini, ruke mi struzu o hrapavu koru drveca gotovo do krvi. Boli me. Tisina je gluha i nijema, ali iznad nje ima jos neceg, pjesma u visinama, i naprezem se i napinjem da je cujem, ali tisina ostaje neumoljiva i drzi me u svom uzasnom zagrljaju koji mirise na smrt. Tada je nesto iz sume iskocilo i napalo me, i probudila sam se, umalo vrisnuvsi. Sva sam bila oblivena hladnim znojem, a srce mi je tako ludo lupalo da sam pomislila da ce iskociti iz mene i zaplesati po podu. Srecom, taj strah nikad ne zivi dugo u meni, zajedno sa snovima pada u dubok zaborav prekriven prasinom i majstorski ispletenom paukovom mrezom.

Sank je, ako nista drugo, pripadao neutralnom terenu, tamo su se mogli vidjeti svakojaki tipovi. Nakon sto smo sjeli u separe, priblizio nam se konobar i narucili smo prvu rundu pica, i to pivo. Nisam bas luda za njim, ali svi su ga narucili, i nisam htjela odskakati od vecine, a i nekako sam imala osjecaj da ce mi bas goditi. Popila sam ga relativno brzo, iako sam znala da ce me omamiti, ali bila sam strasno zedna, a pijuckanje je bilo najbolji izgovor da se iskljucim iz razgovora i posvetim razgledavanju Nemesisa, koji je danju djelovao sasvim pitomo, ali nocu je nosio tamnu i zlokobnu auru svog imena. Buljila sam tako da je to vjerojatno izlazilo iz svih okvira pristojnosti, a u svakom sam muskarcu trazila Dwighta.

- Tiha si veceras. primijeti Sandrine.

- Znam, oprosti. Ali, daj mi malo vremena, ovakva sam mjesta vidjala samo u filmovima. Zelim zapamtiti svaki detalj.

Band se popeo na pozornicu, a netko je iskljucio jukebox. Gitarist, basist, klavijaturist, bubnjar, violinist, tip na pedal steel gitari i dvije pjevacice, crvenokose sestre blizanke. Nijedan muskarac nije izgledao kao da bi mogao biti Dwight. Dobacila sam Damienu upitan pogled, ali on samo odmahne glavom, u trenutku shvativsi koga iscekujem.

- Jos nije dosao. Ne boj se, kad udje, odmah ces znati.

Zapoceli su svirati, tihu, njeznu pjesmu koju u prvi mah nisam prepoznala, ali cim sam zacula prvi stih, sjetila sam je se. Jedna od pjesama na koje smo nekoc Victor i ja plesali, prekrasna laganica.

Im not Lisa, my name is Julie

Lisa left you years ago

My eyes are not blue, but mine wont leave you

Till the sunlight has touched your face

She was your morning light, her smile told of no night

Your love for her grew with each rising summer

And then one winter day his hand led hers away

She left you here drowning in your tears

Here, where you stayed for years

Crying, Lisa, Lisa

Im not Lisa...

Dakako da me je pjesma itekako ispunila nostalgijom. Victor mi je strasno nedostajao, pogotovo sada kada sam shvatila da se svaka moja emocionalna veza skrsila i razbila kao brod o hridi i da neprestano izabirem pogresne muskarce i da je on bio najbolje sto mi se u zivotu dogodilo, jedini koji je opravdao sva moja ocekivanja i jedini koji mi je bio prijatelj prije no sto mi je postao ljubavnikom.

Nakon tusiranja sam zaboravila staviti svoj rucni sat, ali na Johnovom je bilo deset i petnaest kad se Dwight konacno pojavio i uskomesao Nemesis. Band je pauzirao, i cula se samo tiha glazba s jukeboxa, tako da sam jasno cula kako ga pozdravljaju i prije nego sto nam je prisao. S njim su dosla i oba psa, Jack i Annie, i vjesto su se progurali kroz gomilu, nestavsi negdje iza pozornice.

- Dovodi pse? Dozvoljavaju mu?

- Zasto ne? Damien slegne ramenima. Kad se restoran zatvori, psi se lijepo zavuku u kuhinju i ociste ostatke s tanjura. Zasto bi trosio silnu lovu na Hills hranu kad moze i ovako? Joe nema nista protiv sve dok se psi pristojno ponasaju, a tu nema straha.

- Jos malo, pa ce dovoditi i konje.   neraspolozeno progundja John. Tada bismo mogli organizirati i rodeo.

Navikla na Johnov sarkazam, uopce nisam obracala paznju na njegovu primjedbu, a uto je i Dwight prosao pokraj nas, mahnuvsi rukom i namignuvsi. Bio je to prekratak prvi kontakt a da bih sve uocila, ali me je ono sto sam vidjela razocaralo. Bio je mrsav, cak i premrsav, kao pas koji se hrani na smecu neke sirotinjske cetvrti. Lice mu nisam dospjela dobro vidjeti, ali djelovao je mlado, ni blizu trideset godina koliko bi trebao imati. A da ne bude sve negativno, barem je imao dobru pozadinu, ako znate na sto mislim, malu i cvrstu. Ocekivala sam nesto drugo, krupnijeg i karizmaticnijeg muskarca i ucinilo mi se da bih se mogla rasplakati, toliko mi je bilo krivo. Da nisam znala da cu nakon toga sigurno zavrsiti pod stolom, narucila bih jos jedno pivo da utopim tugu u njemu. A od ponedjeljka cu poceti zavoditi Duanea, jer vidim da mi nista drugo ne preostaje. Damien me je ocito procitao i dosapnuo mi:

- Nije gotovo dok debela ne zapjeva. Cekaj da se popne na pozornicu, pa ces vidjeti. A svira i po zeljama, samo ni u snu nemoj traziti da pjeva Achy Breaky Heart, jer ce se stvarno zapjeniti.

Razmijenili smo znacajne osmijehe, sto je promaklo nasem drustvu, a iz Damienovih ociju mogla sam procitati jednu od najvecih mudrosti svijeta: ne prosudjuj knjigu po koricama. I imao je pravo, samo sto nije znao da je Dwightovu knjigu teze procitati nego sto je mislio.

Nakon desetak minuta Dwight se popeo na pozornicu, pracen bandom, a Nemesisom se prolomio zaglusujuci pljesak. Uzeo je gitaru u ruke i tada ga je obasjao snazan reflektor. Nasmijesio se, pomalo sramezljivo, kao curica u prvom razredu osnovne, i taj ga sladak osmijeh citavog obasjao i cinio jos mladjim i zgodnijim nego sto je zapravo bio. Ispod stetsona krem boje provirivali su pramenovi svijetlosmedje kose, oci su mu bile plave, jasne i bistre, nos uzak i kratak, usne pune i putene, i, da, imao je onaj meni tako privlacan lagani urez na bradi. To mi je malo podignulo temperaturu. Na licnim kostima mogla se nazreti indijanska krv razvodnjena bjelackom, i sve u svemu, nije bio bas moj tip muskarca, ali kad sam vec ovdje, izdrzat cu do kraja, pomislila sam.

Uhvatio me je u zamku. I nije se bas pretrgnuo od posla. Obozavam pjevati, i usprkos ljutnji, vrlo brzo sam se uzivjela i bilo mi je zao kad je pjesma zavrsila i kad me je pljesak trgnuo iz transa. Bila sam sva zacarana, kao uhvacena u mrezu opakog pauka i jedino cega sam bila svjesna bile su njegove prekrasne svijetloplave oci, pune zivota i smijeha. Kad je pjesma zavrsila, nije prekinuo caroliju, jednostavno mi je pruzio ruku i odveo me je na plesni podij, a band je zasvirao na njegov znak i Nemesisom se pronijela prekrasna, sjetna melodija Tennessee Waltz. Bilo je kao u bajci, samo sto on nije bio princ, niti sam ja bila Pepeljuga i nismo morali paziti na vrijeme, od moje dobre vile nije bilo ni traga ni glasa, tikva je jos uvijek bila tikva, a ne kocija, a misevi su jos uvijek bezbrizno trckarali naokolo, ma gdje bili. Postojali smo samo on i ja. Citav je svijet oko nas nestao.

Usprkos tome sto je bio mrsav, Dwight je imao jake ruke i cvrst, solidan stisak, i bio je dobar plesac, tako da se nisam morala brinuti za svoje nozne prste, jedina mu je zamjerka bila sto me je drzao malcice preblizu, ali tako sam bar mogla nesmetano udahnuti njegov miris koji mi je ugodno zagolicao nosnice.

Malo-pomalo, dosli smo do kraja sumske staze i Dwight zastade. Bilo mi se tesko rastati od njega, jer sam se stvarno dobro provela i vrijeme mi je jednostavno proletjelo. Rekla sam da jedva cekam ponovni susret i da cu doci cim uzmognem, mozda vec sutra nakon posla, budem li imala snage.

- Kad god hoces. rekao je. Tecumseh ce te cekati.

Oprostila sam se od njega, popela se na trijem i jos mu jednom mahnula prije nego sto sam usla u kucu, sva lebdeci na oblacima fantazije, nimalo pripremljena na ono sto me cekalo. John mi je odmah skocio za vrat i grubo mi zavrnuo ruku.

- Gade prokleti, to boli! vrisnula sam.

- Gdje si bila? zarezi on. Sto si radila u sumi s onim mijesanim gadom?

- Dopratio me do kuce, to je sve. odlucila sam slagati, pa sto bude. Setala sam sumom i naletjela na njega. Ne bacam se bas svakom muskarcu oko vrata, ma koliko on bio zgodan. Ljubomoran si? Koji ti je vrag? Pusti me, k vragu, to stvarno boli, jebeni gade!

- Imam li razloga biti ljubomoran? Mislim da nije tvoj tip, ali cak i da jest, brzo ce te proci volja da se s njim druzis. Postoji nesto sto ne znas.

- O cemu govoris? upitala sam, sva zbunjena. Sto ne znam?

Pustio mi je ruku i ustuknula sam pred njim sve dok se ledjima nisam oslonila na prvi zid na kojeg sam naisla.

- Naivna si koliko si duga i teska, glupaco! Taj slatkorjecivi mjesanac je bivsi kaznjenik, osudjeni ubojica!

Osjecala sam se kao da me je netko udario u trbuh sakom, uzasnuta i porazena, dotucena do nogu, i polako sam skliznula niz zid, sve dok nisam klonula na pod.

- Lazes! bijesno sam viknula.

Nasmijao se, cudnim, grcevitim, gotovo demonskim smijehom.

- Ne lazem, ljepotice, mozes pitati koga god zelis. Damiena, na primjer. A znas li sto je najbolje od svega?

Bez rijeci odmahnuh glavom, skutrivsi se jos jace u iscekivanju novog udarca.

- Ubio je svoju rodjenu majku. slavodobitno rece on.

Tog popodneva, po mene je dosla Dottie i odvela me k sebi.

- Ostat ces malo sa mnom.

- Zasto?

- Djed se sada ne moze brinuti za tebe. Tesko mu je.

- Zasto?

- Zato sto je baka umrla. strpljivo rece ona.

- Sto to znaci? nisam odustajao.

- Da je sada je na nebu.

- U avionu?

- Ne bas. uzdahne ona, vidjevsi da ce se morati dobro pomuciti sa mnom.

Utrosila je citav dan da mi pojasni pojam smrti, sve dok konacno nisam shvatio, ali bio sam premlad za istinsku tugu i zalovanje. Ipak, na sprovodu sam bio tih i ozbiljan, drzeci djeda za ruku, obucen u posudjeno odijelo, plah i podozriv prema mnostvu rodbine koja je iskrsnula sa svih stranâ. Naravno, mama se nije pojavila. Za svaki slucaj, obavijest o smrti objavljena je u svim novinama u drzavi Kentucky, ali ona ionako nikad nije citala novine, ili je mozda namjerno propustila doci, svjesna da se sva ona silna prasina jos uvijek nije slegla. 

Otada nisam napustao Dottie. Serif joj je pomogao da dobije skrbnistvo, kojeg ni moj otac nije osporio kad se konacno pojavio, na svu srecu, jer sam se dotad vec naviknuo na nju, kao i ona na mene i nisam se htio rastati od nje. Iako ne znam kako je ta zena uopce uspjela izdrzati sa mnom, jer koliko god da sam majci bio dobar, miran i poslusan, toliko sam u rezervatu podivljao, kao bijesno pseto. Kao da je vrag usao u mene. Nisam slusao, ucio sam na vlastitim greskama, bjezao iz skole, tukao se, danima lutao po sumi Svi su gotovo digli ruke od mene, osim Dottie, koja nije htjela priznati poraz i potrudila se da mi kod kuce usadi svo ono znanje koje sam propustio steci u skoli. Vecinu gradiva naucio sam tijekom dugih zimskih veceri uz toplo, pucketavo ognjiste. Volio sam i citati, ali nisam se uspijevao ograniciti samo na ono sto je potrebno za skolu, obavezne lektire sam se klonio kao vrag svete vode i citao sam sve drugo, od beletristike do filozofije, iako se ponekad i u lektiru znalo potkrasti nesto dobro. Skolska knjiznica u rezervatu mi nije bila dostatna, kao ni kucne biblioteke u rezervatu i Hill Topu, pa sam svakog tjedna putovao do Whitley Cityja po nove knjige. A kad sam imao devet godina, pocela me ozbiljno zanimati glazba, ne klasicna, dakako, vec rock i country. Radio je neprestano svirao, sto je Dottie izludjivalo, a uspio sam je nagovoriti i da mi kupi neku staru gitaru. Od svog sam dzeparca stedio za gramofon i ploce, a kada sam ga konacno kupio, zivot je u rezervatu postao nepodnosljiv. Ili je Dottie samo htjela da to vjerujem, jer bi joj se ponekad znalo omaknuti, usred nekog posla bi pocela pjevusiti, posve nesvjesna toga sto cini:

Please, release me, let me go

I dont love you anymore

To live together is a sin

So release me and let me love again

Kad sam poceo svirati i pjevati, cijena nekretnina u rezervatu pala je do bescjenja. Salim se, naravno, nisam uopce bio tako los, osim dok sam mutirao, tada su ljudi najozbiljnije razmisljali o tome da me protjeraju iz rezervata. Ne bih to podnio. Tamosnji zivot mi se svidjao, s godinama sve vise i vise, ali uvijek sam bio svjestan da sam drugaciji, ne samo po boji koze, iz gomile me izdvajalo ono sto je s vremenom, kako sam odrastao, postajalo sve jasnije: da su moji okviri daleko izvan granicâ rezervata. Nocu sam sanjao o odlasku u Nashville ili cak na Zapadnu obalu, u Los Angeles, gdje sunce vjecito sja. Da se nesretan slucaj nije upleo, danas bih mozda i bio tamo, samo se s vremena na vrijeme vracajuci u ove mracne i vlazne sume.

Bio je tako poseban, moj brat. Nakon sto mu je majka umrla, kad je imao dvadeset i pet godina, ostao je posljednji od svog plemena, posljednji Shasta, najdragocjeniji dragi kamen kojem nitko nije smio nauditi, nebruseni dijamant koji je raskrvario mnoge ruke u koje je dospio. Kada ga nisam mrzio zbog svih njegovih zlodjela, i sâm sam bio zaljubljen u divljinu njegovih crnih ociju, prekrasan osmijeh i skladno tijelo. Kad je htio, znao je biti tako prokleto umiljat da mu niti jedna zena ne bi mogla odoljeti, svakoj bi zavrtio glavom. Pored njega nisam imao sanse, on bi obirao vrhnje, a ja sam se morao zadovoljiti ostacima. Bili smo tako slicni, a opet tako razliciti. Moja se cetvrtina indijanske krvi jedva mogla raspoznati na meni, osim mozda malo na licu gdje sam imao nesto izrazenije jagodice, ali donosila mi je mir, i osjecaj pripadnosti, a njegova mu je cetvrtina bjelacke krvi oduzela sva ona obiljezja indijanske rase koja bi mogla pokvariti njegovu ljepotu i pretvorila ga u boga ljubavi. Braca po krvi. A nekad nas je samo mrvica dijelila od smrtnog neprijateljstva. Zlehuda nas je sudbina pretvorila u saveznike, iako niposto nisam htio biti poput njega i zivjeti pod teretom impulzivno pocinjenih zlocina. Misty nas je u isto vrijeme i zavadila i osudila na zajednicki zivot u progonstvu. Misty je kriva za sve, podmuklo i zaljubljivo dijete srece.

Prekipjelo mi je i tada sam je udario. Ravno u glavu. Nesto je u njoj kvrcnulo, ali tek kad je pala na pod i kad joj se glava cudnovato iskrivila, shvatio sam da sam joj slomio vrat. Nisam uopce bio svjestan snage koju sam ulozio u taj jedan jedini udarac.

Sto sam ucinio? Obuzela me razarajuca glavobolja i ushodao sam se po stanu kao divlja zivotinja zarobljena u kavezu, neprestano ponavljajuci:

- O, Boze moj. O, Boze moj. O, Boze moj.

Zvucao sam kao pokvarena i izgrebena gramofonska ploca, ali nisam si mogao pomoci. Otisao sam u kupaonicu i umio se ledeno hladnom vodom, ne bih li se bar malo smirio, otvorio sam i prozor da u sobu udje malo svjezeg zraka jer sam jedva disao, kao da mi netko sjedi na prsima. Panicario sam mozda nekih pola sata, nisam znao sto bih. S vremena na vrijeme uhvatio bih prazan, ali fiksirajuci pogled moje majke. Iako je bila mrtva da mrtvija nije mogla biti, kao da je okretala glavu u svim smjerovima i pratila me svojim ukocenim pogledom. Nisam to mogao podnijeti. Vratio sam se u kupaonicu i ispovracao se, izbacivsi iz sebe sve sto sam tog dana pojeo, a zatim potrazio telefon. Morao sam prekinuti ovu agoniju. Nisam mogao jednostavno pobjeci, znao sam da bi me policija kad-tad pronasla, bilo je previse svjedoka, sve su me one kurve dobro pogledale i bez problema bi me opisale prvom policajcu kojeg bi vidjele. Ne, ne moze biti gore no sto jest. Telefon je bio na kuhinjskom zidu. Podignuo sam slusalicu, razmisljajuci o tome da prvo nazovem Dottie, pouzdavajuci se u njen zdrav razum, ali nisam znao kako bih joj objasnio kakvu sam grozotu ucinio. Iznevjerio sam je, bacio u vodu svu ljubav i skrb koju mi je pruzila da bi od mene napravila covjeka. A od covjeka postade ubojica. I tako sam okrenuo 911. Javio mi se umilni zenski glas i umalo sam poklopio, htio sam radije razgovarati s muskarcem. Trebao sam utjehu, ali bojao sam se da mi je nijedna zena ne bi mogla ni htjela dati kad sazna kakav sam zlocin pocinio.

Otpratio sam je kuci. Bolje da nisam. Trebao sam odmah pobjeci glavom bez obzira. No, bilo mi se tesko odvojiti od nje, drzao sam je za ruku dok smo se dogovarali da se ponovo vidimo, kad sam je tek dodirnuo, osjetio sam nesto poput blagog strujnog udara, a ruka joj je bila topla i glatka, sasvim sam je lijepo mogao zamisliti na nekom drugom mjestu kako me miluje i drazi.

Popela se uz trijem i jos jednom mi mahnula i nasmijesila se. trebao sam odmah otici kuci i postedjeti samog sebe bola i patnje. Umjesto toga, prisuljao sam se prozoru spavace sobe. Cuo sam sve, Johna kako s uzitkom izgovara cistu, ali okrutnu istinu, njene gorke jecaje koji su mi po prvi put zaozbiljno slomili srce. Imao sam osjecaj da sam je na neki nacin iznevjerio, i to je zbilja boljelo. Boze, ne daj da me prezre, molio sam u sebi dok sam se vracao kuci. Dottie se vratila, vidio sam je kako sjedi na trijemu, ali nisam se usudio prici, znajuci da ne bih izdrzao njen prodoran ispitivacki pogled, samo sam joj mahnuo, ponovo osedlao Tecumseha i odjahao u sumu, sve do stare pruge. Nisam otisao u kolibicu, nastavio sam dalje, sve do klanca Kanogisdi, sto na jeziku Cherokee Indijanaca znaci pjesma. U klancu je uvijek bilo propuha i njegovo je strujanje stvaralo specifican zvuk medju stijenama, nalik na pjesmu. I bjese to najtuznija pjesma koju sam ikada cuo.

Ill just turn away, theres no need to watch her leaving

And I dont want to let her see me cry

I was just too blind to see

And now she set me free

So its best to walk away, and let it end

Its out of my hands now

Its over and done

Shes made her choice now

And Im not the one

Shell find her future with some other man

It was all up to me, but I just couldnt see

Now its out of my hands

Stajali smo tamo, i Tecumseh i ja, kao isklesani u kamenu, stajali i osluskivali zvukove vjetra, sve do sumraka. Kuci smo se vratili tek u zoru, kad su zvijezde na nebu pocele blijedjeti i nestajati. Zivot mi je iducih nekoliko dana bio pakao: nastojao sam izbjeci Misty pod svaku cijenu, a u isto vrijeme, svakog popodneva sam se zarko nadao da cu je vidjeti kako prilazi stazom. Nije dolazila, bjese to uzaludno iscekivanje.

Pa dobro, tko bi je mogao odbiti? Ja ne, sve da sam i htio. Unaprijed sam se radovao satima koje cu provesti s njom. Pristala je probdjeti noc, prvo smo trebali otici u Nemesis da odradim svoje, zatim prvo do njene kuce da se presvuce, pa kod mene i u stalu. Otpratio sam je kuci i dogovorili smo se da cu je pokupiti tocno u devet.

Kasnije, dok sam se presvlacio, Dottie mi je bez kucanja upala u sobu. Srecom, taman sam bio zakopcao hlace.

- Ukidas mi pravo na privatnost, ha?

- Mali, nemas ti nista sto ja vec nisam vidjela u svom dugom zivotu. Vec sam te vidjela golog.

- Dok sam bio dijete, da. rekao sam, pocrvenjevsi. Sad je drugacije.

- Svejedno. odmahnula je rukom.

- Trebas nesto?

- Htjela sam razgovarati s tobom. Upozoriti te.

- Na sto? namrstih se, ne shvacajuci.

- Da se okanis Misty.

- Ja ne... zamucao sam, ne znajuci sto da kazem, iako sam bio kriv po svim tockama optuznice, bio sam odlucan da to i zanijecem.

- Starija sam od tebe, pa stoga i pametnija, a bogami, nisam ni slijepa ni glupa. Znam sto vidim. Slinis za njom kao bijesni lisac, u poodmaklom stadiju bolesti. A danas si, prije no sto je dosla, proveo citav sat vremena pred ogledalom, pazeci da ti svaka dlaka bude na svom mjestu. Zato mi ne pricaj bajke. I ne diraj u nju.

- Zasto? tvrdoglavo sam upitao.

- Kao prvo, zauzeta je. Zarucena.

- Nije zarucena i ne voli ga. Nece se udati za njega.

- Mozda. A mozda i hoce. On joj moze dati ono sto ti nikada neces moci, dom i sigurnost, a to je upravo ono za cim ona zudi. Mozda mislis da je ono sto trebas, ulaznica za neki bolji svijet, ali vjeruj mi, nije tako. Nije ona za tebe. Prije cete se poubijati nego izaci na kraj jedno s drugim, vjeruj mi. mozda sam u krivu, ali imam takav predosjecaj, ne mogu ga objasniti, ali tako je.

- U krivu si. ogorceno sam rekao, ma koliko sam htio vjerovati da Dottie nema pravo, izreceno me je ipak pogodilo ravno u srce.

Uspjela mi je srozati raspolozenje, ali, srecom, samo nakratko. Zaboravio sam na sve u devet sati, gledajuci Misty kako prilazi mom kamionetu, odjevena u traperice i bijelu bluzu. Mirisala je slatko i opojno, na djurdjice, vjerojatno jedan od onih profinjenih i skupih parfema koji bi mi odnijeli cijelu mjesecnu placu, ali ipak ne bih zalio, ona zasluzuje samo najbolje. Ipak, morao sam voziti s otvorenim prozorom da se ne bih udavio.

 

I tada sam ugledao njegovo lice u gomili. Chakotay. Samo mi je jos on trebao. Nije mi bilo drago sto je dosao bas sada, kada je sva prasina jos u zraku i trazi pravo mjesto gdje ce se sleci, a on ce je samo dodatno uzvitlati. S druge strane, brat mi je i nisam ga mogao odbiti. Prepustio sam svoje mjesto blizankama i sisao s pozornice da ga docekam. Dramaticno mi je uletio u zagrljaj, mirisao je svjeze, kao da je tog trenutka izasao ispod tusa, a i obrijao se prije mozda sat-dva, lice mu je bilo glatko kao u djeteta. Prelijep, kao i uvijek. Ali negdje pod svom tom fasadom mogli ste i osjetiti blagi, slatkasti vonj krvi, ali samo ako ste tocno znali sto ocekujete.

- Opet bjezis? upitao sam.

- Ne, dosao sam u posjet. Prosla je vjecnost otkad smo se posljednji put vidjeli. Za promjenu, nitko me ovaj put ne progoni.

- Pravo cudo. slozih se.

Te noci vise nisam vidio Misty. Smugnula je kuci dok sam bio zabavljen Chakotayem, i bio sam pomalo razocaran, zudio sam da je poljubim za laku noc i objasnim joj, posto joj uopce nisam ni spomenuo da imam brata. A trebali smo se i dogovoriti sto cemo i kamo cemo sutra.

- Hocemo li u Whitley City? pitao je Chakotay, negdje oko dva sata ujutro, kad smo prestali svirati i poceli slati pijance kucama. Mogli bismo naci par cura i proveseliti se.

- Salis se? Mrtav sam umoran, dva su sata i nije mi do zabave, pogotovo ne s nekim tamo curama.

- Zaredio si se dok me nije bilo?

- Zamalo. osmijehnuo sam se, iako sam se zapravo uzasavao reci mu istinu, bojeci se hoce li Mistyna ljubav izdrzati ovu kusnju.

- Imas neku? radoznalo ce Chakotay.

- Aha, recimo.

- Neka koju poznajem? Iz rezervata ili Hill Topa?

- Ne. odmahnuo sam glavom. Pridoslica. I, molim te, nemoj mi se petljati u to. Drzi se podalje, inace cu te ubiti. Ozbiljno.

- Barem me upoznaj s njom. Je li ovdje? osvrnuo se oko sebe.

- Vec je otisla. Sutra radi pa mora rano ustati.

- Gdje radi?

- Nece ti se svidjeti. Damienova pomocnica.

Chakotay frkne. Imao je averziju prema svim predstavnicima zakona, pa ni Damien nije bio izuzetak, iako ga je Chakotay donekle postovao zbog cvrstog karaktera i osjecaja za pravdu.

- Kakva je? Da pogodim Znam da si slab na plavuse. Neka sisata, guzata plavusa, je li tako?

- Sve si pogodio, osim jednog. Nije plavusa.

- Znaci, crnka. Moj tip. naceri se on.

- Ne igraj se sa mnom. zaprijetih mu. Gdje namjeravas nocas prespavati?

- U kolibi, stignem li do nje. Ili u kamionetu, sto je vjerojatnije. Ne zabrinjavaj se zbog mene, snaci cu se.

- Znam, uvijek se snalazis. Hajde, dovraga, mozes ostati kod mene. Samo bez gluposti, inace ces postati stanovnik najmnogoljudnije zemlje na svijetu.

- Je li? Kako to?

- Nabit cu te nogom u guzicu tako da ces odletjeti sve do Kine. Jasno?

- Savrseno.

Za prvu noc sam mu prepustio svoj krevet, a ja sam prespavao na kaucu u dnevnoj sobi. Na svu srecu, jedan sam od onih koji mogu spavati svugdje, pa i na golom kamenu. Ipak, nisam mogao odspavati koliko sam htio. Dottie me sasvim slucajno probudila prerano, negdje prije sedam, pa sam je od milja nazvao prokletim starim sismisom i natjerao je da mi skuha jaku kavu, ne bih li bar malo dosao k sebi.

- A sto taj mali hoce? upitala je kad smo zasjeli za kuhinjski stol i kad sam joj ispricao kako se Chakotay sinoc nenadano pojavio.

- Tko ce znati? Rekao je da nije u sukobu sa zakonom. Ne znam zasto, ali vjerujem mu. Nisam siguran koliko ce dugo ostati Mozda ce htjeti spavati gore u kolibi, ali mogao bih izvuci onaj stari poljski krevet iz spremista i postaviti ga u svoju sobu.

- Kako hoces. Meni ne smeta. Samo nemoj ocekivati da cu ga ja ovdje zabavljati vezenjem goblena dok se ti smucas s Misty.

 

 

Doznati da osoba u koju si zaljubljen nije savrsena sok je samo po sebi, ma koliko da se pretvaramo da nam uopce i nije toliko stalo i da smo to vec odavno slutili, pa nam to i ne predstavlja neko iznenadjenje, ali suociti se s jednom ovakvom strasnom istinom ravno je padu u deveti krug Danteovog Pakla. Iako sam jos uvijek bila vrlo mlada, prohujale su one godine kada sam svaki udarac mogla postojano podnijeti i nastaviti kao da nista nije bilo, ponesena okrutnoscu i bezosjecajnoscu tinejdzerskih godina, puna snage i s nepokolebljivom vjerom u bolju buducnost koja ce mi kad-tad pasti u krilo, kako sam naivno vjerovala. Ovaj me je posve izbacio iz takta. Bila sam uzasnuta. I prenerazena. Cinilo se kao da je citav svijet propao u jednom trenutku i izmaknuo mi dragocjeno i sveto tlo ispod nogu. Trazila sam oslonac, ocajnicki, ali isto tako i posve bezuspjesno. John mi ga nije mogao dati, niti sam ga htjela prihvatiti od njega, ne nakon sto mu je ovo pricinilo toliko perverznog zadovoljstva. Noc sam provela zakljucana u sobi, sva uplakana,  grlo su me grebali zatomljeni jecaji, a kad god bih pomislila da nikad vise necu biti u stanju isplakati makar jos samo jednu suzu, pojavile bi se nove i slijevale se niz obraze vec utrtim stazama. I nisam zalila samo sebe. Nisam nista znala o razlozima koji su ga natjerali na takav ocajnicki cin, ali mnoge su mi stvari postale jasnije. Sad sam znala zbog cega je uvijek onako samozatajan, pa cak i pomalo sramezljiv i povucen, i zasto se tako uporno drzi rezervata: to je njegovo utociste. Ne moze ga ostaviti iako ima sve predispozicije potrebne za uspjeh, od upornosti do talenta. I prije no sto sam doznala citavu istinu, budio je u meni neku vrstu sazaljenja. Nije izgledao ni djelovao kao zlocinac i odmah sam bila sklona pomisliti da je rijec o nekoj fatalnoj zabuni: kako je Bog mogao biti tako nepravedan i zatociti svoje prelijepo i bistro dijete unutar tako skucenih granica? Tako sam se mucila satima, dok su mi se u glavi izmjenjivali razliciti prizori, smracilo mi se pred ocima tek kad sam pocela zamisljati izraz Dwightovog lica dok je ubijao.

Jednog dana cu poludjeti. Ne znam tocno kad, ali hocu. Ne smatram da sam depresivna ili sizofrenicna, ali ponekad bi mi lijekovi itekako dobro dosli da ublaze tjeskobu i podare miran san. Ne znam zasto mi se to dogadja, ali jednog jutra prije nekoliko godina, kad sam se probudila, vise nista nije bilo isto. Odnosno, svijet je ostao isti, ali ja sam se stubokom izmijenila i postala kukavica s velikim K. A i zivot mi je polako izmicao iz ruke, a ljubavi nigdje, iako sam zudjela za njom, pitajuci se sto radim pogresno kad nikad nista ne uspijevam zadrzati i odrzati na zivotu.

 

Osedlali smo konje, i Tecumseha i Juniper. Dwight je smatrao da sam se prosli put dobro drzala i da bih sada mogla jahati i izvan korala, na cistini iza kuce. Pustio je i Excalibura. Bilo je zabavno gledati ga kako se ludira, a pridruzili su mu se i nasi konji, pa sam morala uloziti vise truda da se odrzim u sedlu, na koje sam se, usput budi receno, jedva popela, ali ovaj put bez ikakve pomoci, ako nista drugo. Bila sam malo nesigurna, ali barem se nisam osramotila, a i to je nesto. Tecumsehom je doista bilo vrlo lako vladati, bez obzira na njegovu velicinu i snagu, i svidjala mi se ta moc koju sam imala nad njim, opijao me lagani povjetarac i miris trave i zemlje koja je frcala pod konjskim kopitima. Predugo sam bila gradska djevojka i veselio me povratak nedirnutoj prirodi. Da barem mogu provesti citav svoj zivot ovdje, medju vjecito zelenim drvecem, gdje vrijeme sporo puzi i razvlaci se poput magle u sumi. Cinilo se kao da zaista pripadam ovamo i to je bio i vise nego dobar osjecaj.

Sad kad je Dwight ponovo bio u milosti, nisam ga namjeravala tek tako pustiti. Nesto kasnije, kad smo zakljucili da je dosta za danas i vratili konje u koral, rekao mi je da je Sacajawea pred porodom i ponudila sam se da cu rado pomoci, iako nisam imala ama bas nikakvog iskustva s zdrijebljenjem. S kocenjem macaka i pasa jesam, ali to je u ovom slucaju bilo posve irelevantno. Nije mi smetalo sto cu morati probdjeti noc, bit cu s njim, a to mi je u tom trenutku bilo najvaznije. Ali, prije svega, Nemesis! Pozvao me je da idem s njim i pristala sam, osjecajuci se kao siparica koju prvi put pozivaju na izlazak. Odjurila sam kuci i otvorila ormar, zdvajajuci nad tim sto nemam niti jedan pristojan komad odjece. Naravno, to je bila cista glupost, kad malo bolje razmislim, ormar mi je prepun, ali u tom mi se trenutku nista nije cinilo dovoljno dobro. Kad sam se malo ohladila i smirila, odlucila sam obuci nesto sasvim jednostavno, ali u cemu dobro izgledam, pa sam izvukla neke prastare traperice i bijelu bluzu koju sam kupila jos prije nekoliko godina u Jacksonvilleu. Okupala sam se i sredila, a sve potajno da ne probudim Johnovu sumnju. Kad je cuo trubu Dwightovog kamioneta i nanjusio moj parfem kojim sam se obilato poprskala, bilo je vec prekasno: bez pozdrava sam izletjela kroz vrata. Znala sam da ce me slijediti, ali nije mi bilo vazno.

Oba su psa bila na kamionetu i u prolazu mi liznuse pruzenu ruku, a kad sam sjela unutra i uzvratila Dwightu osmijeh, koljena su mi naglo omeksala od uzbudjenja. Krenuo je, vozeci brzo, ali i oprezno, a na lokalnoj radio stanici svirao je neizbjezni country.

Why me Lord what have I ever done

To deserve even one of the pleasures I've known

Tell me, Lord, what did I ever do that was worth lovin' you

Or the kindness you've shown

Lord help me, Jesus, I've wasted it, so help me

Jesus, I know what I am but now that I know that

I've needed you, so help me, Jesus my souls in your hand

Try me, Lord, if you think there's a way I can try to repay

All I've taken from you

Maybe, Lord, I can show someone else what

I've been through myself, on my way back to you,

Lord, help me, Jesus, I've wasted it, so help me

Jesus I know what I am but now that I know that

I've needed you so help me Jesus my souls in your hand

Pjesma bas i nije bila prikladna, vise bi odgovarao John Berry i Kiss Me In The Car, a ne nesto ovako religiozno, posto su mi se po glavi vrzmale prilicno neciste misli. Dala bih bilo sto da mi spusti ruku na koljeno i pomiluje me po bedru, bio bi mu dovoljan jedan jedini pogled ili dodir da shvati da ga strahovito zelim, ma koliko to bilo neprilicno. Zudjela sam za seksualnom avanturom, ali bilo bi neposteno prema njemu da je zapocnem odmah, prije no sto ga posve upoznam. Moram i sebi i njemu dati vremena, ponajmanje od svega sam se htjela ponovo zaletjeti u vezu koja nece funkcionirati. Sama zudnja da volis i budes voljen nije opravdan razlog za bezglavo ulijetanje u ljubavnu vezu.

 

Dwight me je dovezao do kuce da se presvucem i nastojala sam biti sto brza, znajuci da je Sacajawea spremna i da se moze ozdrijebiti svakog casa. Nismo je mogli ostaviti s Dottie duze no sto je trebalo. U krajnjoj nevolji, kobila bi se mogla i sama ozdrijebiti, ali Dwight nije htio preuzeti taj rizik. U slucaju da nesto krene krivo, mogao bi izgubiti oboje. Kad smo stigli do njegove kuce, Dottie je bila u koralu, setajuci s kobilom. Uskocila sam i preuzela, ne obaziruci se na Dottien iznenadjen i ljubopitljiv pogled: mene je valjda posljednju ocekivala ovdje. A priznajem da volim biti primalja, iako sam dotad imala iskustva samo s psima i mackama, nikada s ovako velikim zivotinjama, tako da zapravo i nisam znala sto bih trebala raditi, ali sve je dolazilo samo po sebi. Moj je zadatak bio laksi no sto sam ocekivala, morala sam samo paziti da kobila mirno lezi, drzeci je za glavu, dok se Dwight zabavljao s zdrebetom. To ga posve zaokupilo, tako da je manje-vise zaboravio na sve oko sebe, tako da sam ga mogla neprimjetno promatrati. Nije mi promakao niti jedan izraz njegovog lica i bilo ga je tako lako citati, kao otvorenu knjigu. Doimao se tako njeznim, briznim i sabranim da mi je bilo nemoguce zamisliti da je nekoga ubio. Stvoren je da daje, a ne da oduzima zivote. Zaljubljivala sam se, tako brzo i strastveno kao nikad dotad, i osjecala sam se kao da padam u bezdanu provaliju, posve bespomocna. Nije bilo stijena ili brsljana za koje sam se mogla uhvatiti i zaustaviti prije no sto izgubim razum i tresnem na dno koliko sam duga i siroka.

U zivotu za sve postoji razlog, iako ga je isprva ponekad tesko uociti ili razumjeti. Svaki pokret ili pomisao vode necemu visem, uplecu se u sareno tkanje zivota i tvore nadnaravne i mastovite likove. Ne gospodarimo svojom sudbinom, barem ne na emocionalnom planu, srljamo kao pijuni na sahovskoj ploci, svjesni da cemo biti zrtvovani, ali nadajuci se najboljem. Da sam tada znala ono sto cu znati nekoliko mjeseci kasnije, sumnjam da bih se okrenula i otisla. Neke su pogreske stvorene da ih uvijek iznova pocinjamo, krah nas ne uspijeva opametiti, potreba za ljubavlju je jaca od svega. Kako je cudno sto nas ljubav, iako apstraktna i varljiva, oblikuje poput meke gline, cak i protiv nase volje. Ponekad cak i muskarce, iako oni slove kao logicna, cvrsto prizemljena bica, za razliku od nas zena, emocionalnih i etericnih bica.

Dwight mi je predstavljao velik izazov, za razliku od svih dosadasnjih muskaraca, zavredjivao je daleko vise od obicne tjelesne ljubavi. Intelektualno mi je posve odgovarao, sposoban razmisljati emotivno i ezotericno, dok, s druge strane, nije izgubio nimalo od muske prakticnosti i fizicke spretnosti, sto mi je ulijevalo prijeko potrebnu sigurnost i povjerenje. Znala sam se brinuti sama za sebe, ali ponekad sam se htjela opustiti i sve prepustiti muskarcu, glumiti bespomocnu djevu u nevolji i uzivati u njegovu mazenju i spremnosti da sve dovede u red.

A da sam gadno zaglibila, znala sam i po tome sto sam pocela zamisljati kakva bi nam bila djeca. Bolje bi mi bilo, a svakako i pametnije, da sam se lupala cekicem po glavi. Ovako, rastapala sam slazuci kombinacije boje kose, ociju, oblika nosa, usana, itd. Sreca da je bio zaokupljen kobilom i zdrebetom, pa nije ni primjecivao blesavi osmijeh kojeg nisam mogla izbrisati s lica, sve da sam i htjela.

Taj je vikend pridonio gubitku mog razuma vise no ijedan drugi, jedna noc i dva dana provedena u njegovom drustvu nikako me nisu mogli ostaviti netaknuta srca. Podijelili smo mnoge divne stvari, pocevsi od pomaganja da zdrijebe dodje na svijet, porodivsi malu crnu kobilu u koju sam se istog trena zaljubila i bila mi je velika cast kad me je Dwight zamolio da joj dam ime. Naravno da indijansko ime nije dolazilo u obzir, isto tako je mogao traziti da mu napisem esej o Dostojevskom na svahiliju. Ime se nametnulo samo po sebi, bez puno razmisljanja. Joy. Savrseno joj je pristajalo, kao da je rijec stvorena samo za nju.

 

Dwight se pokazao savrsenim vodicem, ispricao mi je sve sto je znao o jezeru, ali nista od toga nije me pripremilo na ono sto sam vidjela, prekrasno, savrseno mirno jezero koje bi prekrasno izgledalo na fotografiji ili slici, ali koje je svojom tisinom i bezivotnoscu ulijevalo strah u kosti. U njemu nije bilo ni vodenih biljaka, ni kukaca, ni riba, bilo je posve mrtvo. Vidjevsi stijenu koja je izgledala poput zrtvenika, sva zadrhtah. Nije mi bilo tesko zamisliti sebe kako lezim na njoj, prikovana, dok povrsinu jezera mreska zmijoliki rep cudovista nalik na zubate prethistorijske ribe. Ipak, osjecaj straha nije bio posve neugodan, bilo je to ono isto strahopostovanje i zelja za spoznajom kakvu sam imala kad god bih se susretala s cudima i cudima prirode, zapravo, s bilo cim na sto ljudska ruka nije mogla utjecati. Slatka bespomocnost ispunjena uzasom. Da je tog dana bilo imalo toplije, mozda bih i otplivala do stijene, samo da se nauzijem straha.

Krenuli smo dalje, u ugodnije predjele, na staru prugu, Dwightovu omiljenu i osebujnu jahacu rutu. Pruga je prolazila kroz jedan visoki, uski klanac, blago savijen, poput polumjeseca, kojim je gospodario vjetar, jecajuci i zavijajuci, ponekad i pjevajuci nerazumljive i misticne rijeci. Sva sam se najezila slusajuci i bilo me je prilicno tesko odvuci od tog mjesta. Pozeljela sam nikad ne otici, sve je bilo tako bajkovito, poput nekog izgubljenog svijeta davne proslosti, nedirnutog svitanja civilizacije ili, usudila bih se reci, zapustenog i zaboravljenog Edena.

Nastavili smo dalje. Jedva da smo razgovarali, cuo se samo tupi odjek konjskih kopita, zujanje kukaca i pjev ptica. Psi su povremeno ganjali vjeverice i rakune, a vidjeli smo cak i jednog tvora s bijelim mrljama, no njima, poucenima neugodnim iskustvom s tom vrstom, nije padalo ni na kraj pameti da mu se priblize. Dwight mi je pokazao vidre i stanista dabrova u potocima. Zivot u sumi je bujao, a osim mnostva dnevnih i nocnih ptica, sismisa, leptira, zmija, riba i glodavaca, u rezervatu je bilo i nekoliko sivih i crvenih lisica, par risova, brojna jelenja populacija i dva grabezljiva uljeza, crni medvjed koji je navracao s jezera Cumberland i usamljeni, u ovom predjelu gotovo izumrli planinski lav. Dva dobra razloga zbog kojih ne bih smjela sama lutati sumom.

Nakon sto smo presli par kilometara, Dwight mi je skrenuo paznju na svoju kolibicu koja se nalazila na maloj uzvisini, gotovo posve sakrivena bujnom vegetacijom. Pozeljela sam zaviriti unutra. On se isprva neckao, izgovarajuci se posvemasnjim neredom, ali popustio je kad sam rekla da mi to nimalo ne smeta i da bih voljela vidjeti to njegovo osamljeno gnijezdo daleko od sviju. Jedva sam se suzdrzavala da ne umrem od smijeha kad sam ga vidjela kako se odmah s vrata baca na porno casopise i sklanja ih izvan mog dosega. Da nije bio onako uspanicen, mozda bih i povjerovala da je rijec o sportskim ili lovnim casopisima, nesto sto bi se moglo ocekivati na ovakvom mjestu.

 

S uzdahom se spustio na kauc, pokrivsi rukama lice. Cak i prije no sto je progovorio, znala sam. Sto bi drugo moglo otvoriti toliku ranu na srcu negoli Dottie? Bilo mi je krivo sto mi nije prije rekao, ali nisam se mogla dugo ljutiti na njega, pogotovo ne nakon sto se rasplakao, nakon cega nisam mogla uciniti nista drugo nego da sjednem pored njega i zagrlim ga. Bez obzira na zastupanje jednakost spolova, mnoge ce zene emotivne muskarce smatrati slabicima, i moram priznati da je i meni isprva bilo neugodno i tesko suociti se s njegovom tugom, ali naucila sam kako to prihvatiti i utjesiti ga na najbolji moguci nacin, blagim, iscjeliteljskim dodirima, zagrljajima i poljupcima. Uostalom, nije to bilo nista novo, od pocetka sam znala da je ranjiv, iako je to dosad prilicno uspjesno prikrivao, tako da je u mojoj ljubavi prema njemu oduvijek bilo i ponesto sucuti.

Na stranu sve one noci i dani provedeni u krevetu, ovo nam je ipak bio najintimniji trenutak, koji nas je oboje strahovito uzdrmao i ostavio u nama podmuklu bojazan koje se nismo uspjeli otresti i koja nam je izjedala dusu.

 

Oko pet sati popodne, pretrpana vrecicama i paketima, vratila sam se do auta da sve stavim unutra i krenem natrag kuci. Parkirala sam u jednoj, ne bas prometnoj ulici malo izvan centra, nedaleko neke crkve, bilo mi je lakse ostaviti ga na jednom mjestu, u blizini, nego neprestano iznova traziti nova mjesta za parkiranje, koja je u ovako velikom i napucenom gradu bilo nemoguce naci. Sve kupljene stvari sam strpala u prtljaznik i samo sto nisam sjela za volan i krenula napustiti grad, no zaustavila me pjesma koja je dopirala iz crkve. Eternal Father, Strong To Save. Nisam ocekivala da cu je cuti, ne ovdje, niti sam mogla znati da to ima neke veze s mornaricom, s obzirom da je ta pjesma za sve poginule na moru, bez obzira jesu li bili u vojnoj sluzbi ili ne. Kao privucena snaznom magnetskom silom, uspela sam se uz stepenice i usla u crkvu. Ipak ratna mornarica, zamijetila sam nekoliko modrih casnickih uniformi u prvim redovima i po svemu sudeci, ovo je bila zadusnica, pred oltarom je bila slika jednog mladica u bijeloj uniformi, okicena bijelim cvijecem i zalobnim crnim vrpcama.

Eternal Father, strong to save,

Whose arm hath bound the restless wave,

Who biddest the mighty ocean deep

Its own appointed limits keep;

Oh, hear us when we cry to Thee,

For those in peril on the sea!

Kad sam usla i kad se moja sjena pojavila izduzena u prolazu izmedju klupa, okrenuo se samo jedan casnik. Noge su mi se odsjekle kad su se nasi pogledi susreli. Nisam mogla vjerovati svojim ocima. Victor! Trgnuo se, iako jedva primjetno, a zatim se polako okrenuo natrag, ni za trenutak ne prestajuci pjevati. Jos uvijek sokirana nenadanim susretom, zavukla sam se u prvu klupu na koju sam naisla, rijesena pricekati kraj sluzbe, sto nije dugo potrajalo, memorijalni govori su vec bili odrzani. Ozaloscena obitelj je prva napustila crkvu, a za njima su polako, jedan po jedan ili u malim skupinama, odlazili i ostali. Victor je ostao posljednji, razgovarao je sa svecenikom, zahvaljujuci mu sto je sve uspio organizirati u kratkom roku. Prostor unutar crkve bio je vrlo akustican i mogla sam sasvim dobro cuti dijelove razgovora. Nestrpljivo sam cupkala nogom, sto sam necujnije mogla, cekajuci otkrivenje naseg ponovnog susreta. Konacno, Victor se rukovao i oprostio s svecenikom, da bi potom krenuo prema meni sporim, odmjerenim korakom. Ustala sam s klupe da ga docekam. Nismo izgovorili niti jednu rijec prije no sto su nam se usne susrele u poljupcu, slaveci ponovno sjedinjenje. Ruke su mu kliznule niz moja ledja, gotovo do straznjice, no tada ga zaustavih, lagano ga i neuvjerljivo gurajuci od sebe:

- Ne ovdje. Ne zelim svojim grijesima dodati i blasfemiju.

- Puno grijesis? Blago meni. nasmijesio se kad sam potvrdno klimnula glavom.

Izveo me vani. Ostali su casnici, svi nizeg cina, cekali da im da slobodno.

- Momci, vidimo se za dvadesetak dana. Budite dobri, nemojte da mi se tkogod potuzi na vas.

Salutirase mu i on im lijeno uzvrati, pa se razidjose. Victor mozda i nije izgledao kao ostar casnik, ne s tim pomalo tuznim izrazom lica, podsjecajuci na krizanca Aleca Baldwina i koker spanijela, ali je ipak imao autoriteta i to sam osjecala svim svojim bicem dok me vodio u obliznji park, rukom me lagano obgrlivsi oko ramena. Uskladjenim koracima setali smo nekih stotinjak metara, sve dok nismo nasli slobodnu klupu uz jezero.

- Odakle ti ovdje? upitao je. Posljednje sto sam cuo o tebi jest da si u Columbusu i da se udajes.

- Dezinformacija, dragi moj. stresla sam glavom. Preselila sam u indijanski rezervat na jugu drzave i radim za serifa. Morala sam odnijeti neke papire u centralu u Frankfort, a ovdje sam dosla poharati trgovine. Ti? Vidim da ti odlicno ide. Lieutenant commander napredujes. A odlikovanja ti dijele sakom i kapom. Vidi koliko vrpci Za spasavanje na moru A ova je iz Zaljevskog rata, zar ne?

- Sad sam izvrsni casnik na amfibiji USS Bataan. Ovdje sam zbog nesrece, nedavno je jednom docasniku helikopter otkinuo glavu. Njegovi su htjeli pogreb na moru i da ovdje, u njegovom rodnom gradu, odrzimo memorijalnu sluzbu. Pa sam spojio ugodno s korisnim, imam petnaestodnevni dopust i iskoristiti cu ga da posjetim Liz, sada zivi dolje u Tennesseeju. Udala se za tipa koji radi u NCIS-ovom uredu (Navy Criminal Investigative Service) u Memphisu. Imaju troje djece, dva sina i kcer, mala se rodila tek prije osam mjeseci, pa je jos nisam vidio.

- A Jane? Sto je s njom? upitah: Liz me nije bas toliko zanimala, nakon onog debakla sa Shannon Barney, nikada vise nismo bile dobre.

- Jabuka ne pada daleko od stabla, da se tako izrazim. Lijecnica je u bazi Rota, u Spanjolskoj, ocekuje premjestaj na brod bolnicu USNS Comfort. Udaja je ne zanima, kao, pretpostavljam, ni tebe. Ili se mozda varam?

- Ne znam ni sama. priznala sam.

Nagnuo se prema meni i poljubio me. Sklopila sam oci i prepustila se, osjecajuci se kao da propadam u ponor.

- Nedostajala si mi. Cesto sam razmisljao o tebi i bilo mi je krivo kad si mi prestala pisati. Nisam htio da tako zavrsi.

- Sto da zavrsi? Sto je trebalo zavrsiti? pitala sam, praveci se luda, iako sam savrseno dobro znala na sto misli, jer sam i sama mislila na isto.

- Ono sto se zbilo medju nama.

Zadrhtala sam, malo od slasti, malo od straha, suocena s nepodnosljivom ironijom sudbine. Godinama sam mislila na njega i nocima ga sanjala, i evo ga sad, govori prave rijeci u posve krivo vrijeme koje nam niposto ne pripada.

 

Poljubili smo se jos jednom, kratkim, ali strastvenim poljupcem, nakon cega sam izasla iz Buicka i ne osvrnuvsi se vise, oklijevajucim, nesigurnim korakom krenula prema mjestu gdje me je cekao Dwight. Obuzela me panika i nijedna mi se prica vise nije ucinila uvjerljivom. Isuse, pa tko je mogao i slutiti da ce se uputiti za mnom? Sto li mu je samo palo na pamet? Zar nema dovoljno povjerenja u mene? Istina, prevarila sam ga, ali kako bi to mogao znati ako mu sama ne kazem? Nije slutilo na dobro, od samog pocetka: cim me je ugledao, bijesno je frknuo:

- A gdje si, dovraga, bila?

Prosla me zelja za ispricavanjem, odlucila sam uzvratiti istom mjerom, i sama sam bila bijesna, i na sebe i na njega. Na njega jer me slijedio i umalo uhvatio u preljubu, a na sebe sto sam bila toliko slaba da sam dopustila Victoru da radi sto zeli.

- Uhodis me? zarezala sam, otkljucavajuci vrata Mercuryja i bacajuci vrecice s odjecom na straznje sjediste, gdje je i sve ostalo bilo nabacano. Odakle ti ideja da me trazis po cijelom Kentuckyju?

- Neki dan si na telefonu zvucala cudno... rekao je, pa zastao, njuskajuci zrak kao lovacki pas. Kakav je to miris na tebi? Muski?

Protrnula sam. Victorov aftershave, koji je u sjecanje prizivao morsku pucinu i rastanke u luci, «Blue Note». Naravno, Victor se jutros obrijao i dobrano zalio njime, poljubac-dva, i miris se uhvatio za mene, podsjecajuci me na ovu strastvenu epizodu.

- I tebi se cini da je previse muski? A tvrde da je uniseks. Isprobala sam ga maloprije u parfumeriji. slagala sam, a rijeci su mi tako glatko klizile s usana da je to bilo upravo nevjerojatno. Sto je, ne vjerujes mi? Mislis da sam te prevarila?

- Ne, ali

- U tebe kao da je sam vrag usao! napala sam ga. Mislila sam, ako me vec volis, valjda ces imati povjerenja u mene i dati mi dovoljno slobode Tako si prokleto posesivan! Progonis me, iako bi mi trebao biti zahvalan sto sam uopce s tobom. Kladim se da nijedna druga cura ne bi ni pogledala majkoubojicu.

Jezik mi je, kao i obicno, bio brzi od pameti. Cim sam to izgovorila, znala sam da sam se gadno zaletjela i rekla ono sto zapravo i ne mislim. Da sam se barem navrijeme ugrizla za jezik! Pokusala sam se ispricati, ali steta je vec bila pocinjena. Bez ijedne rijeci, blijed i uzdrman, Dwight se okrenuo, sjeo u svoj kamionet i otisao. A sto sad?

Bila sam tako sokirana i uspanicena da mi se smucilo, zeludac mi se preokrenuo i mislila sam da cu povracati tu na ulici, oteturala sam do Mercuryja, a jedan policajac koji se zatekao u blizini, ponudio se da ce pozvati Hitnu.

- Dobro mi je, hvala.

- Sigurni ste? sumnjicavo je upitao.

- Jesam, sve je u redu, hvala na brizi.

Morala sam poci za njim da mu se sto prije ispricam. Nisam znala u kojem je pravcu krenuo, ali pretpostavila sam da ce se vratiti kuci, prije ili kasnije. Dakle, natrag u rezervat. Vozeci prema izlazu iz grada, prekoravala sam samu sebe zbog pocinjene gluposti.

Vozila sam puna dva sata najvecom dopustenom brzinom prije no sto sam ga konacno ugledala na cesti ispred sebe. Odnosno, prvo sam zapazila kamionet slican njegovom, i tek kad sam uspjela doci malo blize, prepoznala sam ga: bio je to on. Nisam mu se uspijevala previse pribliziti, promet je bio gust jer smo se nalazili usred naseljenog podrucja, a i njegova je noga neprestance bila na gasu, nezadrzivo ga tjerajuci naprijed. Bila sam sigurna da me je vidio u retrovizoru i da zna da ga slijedim, ali mu ne pada na pamet da se zaustavi. Nesto kasnije, izasli smo iz naseljene zone i promet se prilicno prorijedio, a pred sobom smo imali prilicno ravnu dionicu ceste, pa sam nagazila na gas do daske. Inace mi nikad ne pada na pamet voziti prebrzo, jer sam svjesna da je samo nanosekunda nepaznje dovoljna za nesrecu, a vece izglede za prezivljavanje imam vozeci manjom brzinom, ali sad mi nista drugo nije bilo vazno osim da ga stignem. Pretekla sam ga, a onda jos malo povecala razmak izmedju nas, da bih mu preprijecila put poput policijske blokade, zaustavivsi Mercury postrance tako da je zatvorio obje trake ceste koje su vodile na jug. Ucinila sam to tako naglo da su gume bolno zaskripale i podiglo se dosta prasine. I Dwight je naglo zakocio. Kao i oni iza njega. Zatvorila sam oci ocekujuci da cu cuti udaranje i krsenje lima, ali to je, srecom, izostalo. Ne bih si oprostila kad bih izazvala nesrecu, iako sam bila prokleto blizu tome.

Oboje smo u isto vrijeme izasli iz nasih automobila, i Dwight i ja, tresnuvsi vratima, on bijesan kao ris, a ja na rubu suza.

- Jesi li ti pri sebi, dovraga? prasnuo je.

- Nisam. Niti cu biti. Molim te, oprosti mi. Nisam smjela ono reci, a sto je najgore, nisam to cak ni mislila, jednostavno mi je izletjelo. Moras mi oprostiti.

- Jesi li svjesna toga da pravis scenu na javnom mjestu?

- Nije me briga! I ne micem se s ovog jebenog mjesta dok mi ne oprostis. besramno i sumanuto sam plakala, tocno u podne tog dana, 26. rujna 1995., na cesti broj 27, u sebi se, s druge strane, zaklinjuci da je on posljednji muskarac zbog kojeg cu se ovako poniziti.

- Misty, jasno ti je koliko si me povrijedila?

Netko iza njega povice:

- Oprosti joj, pa da svi lijepo krenemo svojim putem!

- Ucini sa mnom sto hoces, razapni me, bicuj do krvi, samo mi oprosti. Znas da u afektu uvijek izlanemo ili ucinimo glupost

Gledao je u mene nekoliko dugih sekundi, ne progovorivsi ni rijec, da bi nakon toga stresao glavom.

- Ubit cu te. rekao je, pomirljivim tonom. Zasto se uvijek moras rasplakati kad kod sebe nemam niti jednu cistu maramicu?

- Oprastas mi? upitala sam, otiruci suze.

- Netko drugi bi za oprost morao moliti mjesecima, ali tebi je tesko odoljeti. Znas da ne podnosim tvoje suze

Jednom me rukom privukao sebi i poljubio u celo. Netko iz publike zapljesce, ali su iz kolone koja je postajala sve duza, sve cesce dopirali nestrpljivi zvuci sirena.

- Daj mi kljuc da maknem Mercury, ljudi bi rado prosli

- Unutra je, u bravi.

Ostavio me je na trenutak dok je preparkirao Mercury uz cestu. Cekala sam ga oslonjena na njegov kamionet, i dalje roneci suze. Kad se vratio, zagrlio me i drzao sve dok se nisam isplakala i posve mu smocila kosulju odsprijeda, ledjima me stiteci od znatizeljnih pogleda kolone koja nas je pretjecala.

- Sada znam da me volis. rekao je. Inace nikad ne bi priredila scenu poput ove.

Kasnije, kad sam se smirila, dopustila sam mu da me poljubi i jezikom mi istrazi usta.

- Kako si? Mozes li voziti ili da Mercury ostavimo ovdje, pa posaljemo nekoga da ga pokupi?

- U redu je, mogu voziti.

- Zaustavit cemo se u Burnsideu nesto pojesti, gladan sam k'o pas. Tada cemo razgovarati.

Znala sam da ce razgovor ponovo potaknuti pitanje mog produzenog boravka u Lexingtonu, ali sada sam barem imala vremena smisliti dobru pricu, pa se nisam pretjerano zabrinjavala, osjecajuci se relativno sigurnom.

Otisli smo u fast food restoran na hamburgere, trebali smo neku jednostavnu hranu koja nas nece previse zaokupiti, da mozemo razgovarati bez upadica tipa «pazi, puz ti bjezi iz tanjura».

- Kako ti je samo palo na pamet doci u Lexington? ponovo sam ga prekorila, ovaj put blazim tonom.

- Ni sam ne znam. Neki dan si mi nekako cudno zvucala na telefonu i bio sam siguran da nesto nije u redu. Nocas sam krenuo na put odmah nakon nastupa u Nemesisu. Satima sam krstario ulicama u potrazi za tvojim autom.